уторак, 29. мај 2012.

ALEKSANDAR SKIDAN


Aleksandar Skidan rođen je u Lenjingradu 1965. godine. Pesnik, kritičar, esejist, prevodilac. Autor zbirki pesama Delirijum  (Delirium, 1993), Pri ponovljenom čitanju (В повторном чтении, 1998), Crveni pomeraj (Красное смещение, 2005), Raskid (Расторжение, 2010) i knjiga eseja Kritična masa (Критическая масса, 1995) i Otpor poezije (Сопротивление поэзии, 2001). Prevodio savremenu englesku poeziju i prozu teoretske radove Pola de Mana, Dž. Hilisa Milera, Žan-Lika Nansija. Dobitnik nagrade Turgenjevskog festivala kratke proze (1998), nagrade „Most” za najbolji ogled o poeziji (2006), nagrade Andej Beli za poeziju (2006). Poezija mu je prevođena na mnogo jezika i uključena u različite antologije, dok mu je 2008. godine izašla zbirka  Red Shifting u SAD. Član je radne grupe „Что делать?”. Urednik rubrike „Практика“u časopisu „Новое литературное обозрение“. Živi u Sankt-Peterburgu.









--------

 
Alexandr Skidan (Russia)

From the book Красное смещение, translated from Russian by Mirjana Petrović, Treći Trg,  2012.
Translated into English by Genya Turovsky


DISJECTA MEMBRA

1.

Unblunted blades of the loins.

I.                   Disjecta membra

tells, in the original, of knowledge separated
from our sensory organs by a miniature membrane
of divine breath, from which,
I would add, the rear view
mirror fogs over. The advancing landscape
topples behind you with vertiginous
speed and the back of your head
                                                              is left to lie, splattered,
on the highway.  
Its third eye opens.
Like the aporia of the arrow
wasting dry the brain in its geometric progression,
we are not a single iota closer
                                              to the desert of orgasm.

Separately
the arms,

separately the palms of the hand,
separately the ankles, and of course, the neck.

The only consolation is that
more and more clearly the difference
emerges between interjection and the indifferent verb,
leading, undoubtedly, to the explosion
of the syntactic machine.

2.

Polish speech
with its spraying consonants,
as though snagging on the barbed
wire of prosody.

Anna, a psychologist
by training,
retells “Psycho”.

The face of Perkins in a wig
when he turns around, and so
on.

(At a certain moment
catching herself
and switching to English.)

“The sea moves once”
I want to utter, because we are walking
along the shore. And it hums

like the seashell from childhood,
with a date engraved on its spotted surface:
1939.

(What is interesting about the seashell
is the vortex
drawing out emptiness along the walls of that

which is no more than the reverse side
of the same draw that destines the thing
into becoming,
a spiral-like twisting inside out.)

Seaweed, jetsam.

A stroll without any further

obligation.

3.

The fascination of ruins drawn on wallpaper,
behind which one can make out
“The Death of the Gods”, as Arkadii said,
before the short haired bard belonging to the ranks
of the “enlightened conservatives” who was sitting
in the front row
lunged to strangle him. It’s too bad
I am not a homosexual
or a society columnist
for the St. Petersburg Post – then I wouldn’t have to
drag him out into the hallway.

Later that night, in the Mikhailovsky Garden
we drank vermouth.

Volchek, in a condescending mood,
yelled out to the unsuspecting passengers
occupying the upper decks of
leisure boats,
                     “suck me off”
alternating with the more pretentious,
in my opinion, “suck my dick”
which was suggested, incidentally,
by a delightful feminist. To tell the truth,
in its own way, there was some charm to this mess.

Now as to that which concerns poetry.

When the curtain—of drunkenness, indeed drunkenness—got torn apart
(which is to say, on the third day)
I decided that it’s never too late
to start over, if only one step at a time.
To begin, for example,
a career as DJ, a translator
from a language that no one knows, an agent
of literary real estate, a bouncer
at poetry readings, or, finally,
a radio host.
                  And why, in fact, not?

With this kind of reasoning I gained
the necessary calmness of the spirit
which allows me to unerringly put
the phrase about ruins drawn on wall paper
at the beginning of this poem
aligned to the left hand margin.


 -------




Crveni pomeraj, prevela sa ruskog Mirjana Petrović, Treći Trg,  2012.

DISJECTA MEMBRA

1.

Još nezatupljeno sečivo butina.

Disjecta membra
u originalu pripoveda o znanju, izdvojenom iz
naših čula minijaturnom membranom
božanskog daha, od kog se,
dodao bih, magli
ogledalo sa odrazom. Nadirući pejzaž
tone vrtoglavom brzinom
iza leđa i zatiljka
                                    ostaje da leži, smrvljen,
na autoputu.
Otvara mu se i treće oko.
Poput aporije o streli,
što isušuje u geometrijskoj progresiji mozak,
ni za korak nismo bliži
                                    pustinji orgazma.

Zasebno
ruke,

zasebno dlanovi ruku,
zasebno listovi i, naravno, vrat.

Kao uteha – jedina – ostaje to
da se sve jasnije nazire
razlika između uzvika i bestrasnog glagola,
koja bez dvoumljenja dovodi do
eksplozije sintaksičke mašine.

2.

Poljski jezik,
sa svojim prštavim suglasnicima,
koji kao da se hvataju za bodljikavu
žicu prozodije.

Ana, psiholog po
struci,
prepričava „Psiha”.

Lice Perkinsa sa perikom,
kada se okreće, i tako
to.

(U jednom trenutku
se seti
i pređe na engleski.)

„More se talasa jednom“, –
imam želju da izgovorim, pošto šetamo
kraj mora. I huči

poput školjke iz detinjstva,
sa urezanim datumom na tufnastom oklopu:
1939.

(Ono što je interesantno u vezi sa školjkom
je taj vrtlog,
koji izvlači prazninu duž zidova onoga,

što predstavlja tek bledo naličje
te sveukupne sile teže, koja čini da stvar
nastane,
spiralnim izvrtanjem vani.)

Alge, balvan.

Šetnja

koja ne obavezuje.


3.

Dražesne ruševine, naslikane na tapetama,
iza kojih se nazire
„Pad Bogova“, kako reče Arkadije,
neposredno pre nego što je kratko ošišan
bard iz prvog reda i pripadnik „prosvećenih konzervativaca“
                                    skočio
da ga guši. Šteta
što nisam homoseksualac
i što ne pišem kolumne svetske hronike
u St.-Petersburg Post-u,  – ne bih morao
da ga odvlačim u hodnik.

Uveče smo u Mihajlovskom vrtu pili vermut.

Snishodljivo raspoloženi Volček je
vikao opuštenim putnicima,
koji su se nalazili na gornjoj palubi
turističkih brodića,
                                    „puši“,
na trenutke birajući, po mom mišljenju,
mnogo pretencioznije „suck my dick
koje mu je došapnula, između ostalog,
očaravajuća feministkinja. Pravo da kažem,
ta raskalašnost je bila šarmantna.

Sada što se tiče poezije.

Kada je koprena
pijanstva, razume se, pijanstva – spala,
(tj. posle tri dana),
došao sam do zaključka da nije kasno da počnem
makar i sa malim stvarima.
                                    Na primer, sa
karijerom di-džeja, ili kao prevodilac
sa  nepoznatog jezika, ili kao agent za
književne nekretnine, izbacivač
na pesničkim večerima, vidovnjak,
radiokomentator na kraju krajeva. Zašto
              i ne bih?

Razmišljajući na taj način, povratio sam
onaj neophodni duševni mir,
koji mi je i omogućio da
nepogrešivo smestim
rečenicu o crtežu na tapetama
na početak ove pesme,
izravnane  sa leve margine.

Нема коментара: