ALEKSANDAR SKIDAN

Aleksandar Skidan rođen je u Lenjingradu 1965. godine. Pesnik, kritičar, esejist, prevodilac. Autor zbirki pesama Delirijum  (Delirium, 1993), Pri ponovljenom čitanju (В повторном чтении, 1998), Crveni pomeraj (Красное смещение, 2005), Raskid (Расторжение, 2010) i knjiga eseja Kritična masa (Критическая масса, 1995) i Otpor poezije (Сопротивление поэзии, 2001). Prevodio savremenu englesku poeziju i prozu teoretske radove Pola de Mana, Dž. Hilisa Milera, Žan-Lika Nansija. Dobitnik nagrade Turgenjevskog festivala kratke proze (1998), nagrade „Most” za najbolji ogled o poeziji (2006), nagrade Andej Beli za poeziju (2006). Poezija mu je prevođena na mnogo jezika i uključena u različite antologije, dok mu je 2008. godine izašla zbirka  Red Shifting u SAD. Član je radne grupe „Что делать?”. Urednik rubrike „Практика“u časopisu „Новое литературное обозрение“. Živi u Sankt-Peterburgu.

--------

 

Alexandr Skidan (Russia)

From the book Красное смещение, translated from Russian by Mirjana Petrović, Treći Trg,  2012.

Translated into English by Genya Turovsky

DISJECTA MEMBRA

1.

Unblunted blades of the loins.

I.                   Disjecta membra

tells, in the original, of knowledge separated

from our sensory organs by a miniature membrane

of divine breath, from which,

I would add, the rear view

mirror fogs over. The advancing landscape

topples behind you with vertiginous

speed and the back of your head

                                                              is left to lie, splattered,

on the highway.  

Its third eye opens.

Like the aporia of the arrow

wasting dry the brain in its geometric progression,

we are not a single iota closer

                                              to the desert of orgasm.

Separately

the arms,

separately the palms of the hand,

separately the ankles, and of course, the neck.

The only consolation is that

more and more clearly the difference

emerges between interjection and the indifferent verb,

leading, undoubtedly, to the explosion

of the syntactic machine.

2.

Polish speech

with its spraying consonants,

as though snagging on the barbed

wire of prosody.

Anna, a psychologist

by training,

retells “Psycho”.

The face of Perkins in a wig

when he turns around, and so

on.

(At a certain moment

catching herself

and switching to English.)

“The sea moves once”

I want to utter, because we are walking

along the shore. And it hums

like the seashell from childhood,

with a date engraved on its spotted surface:

1939.

(What is interesting about the seashell

is the vortex

drawing out emptiness along the walls of that

which is no more than the reverse side

of the same draw that destines the thing

into becoming,

a spiral-like twisting inside out.)

Seaweed, jetsam.

A stroll without any further

obligation.

3.

The fascination of ruins drawn on wallpaper,

behind which one can make out

“The Death of the Gods”, as Arkadii said,

before the short haired bard belonging to the ranks

of the “enlightened conservatives” who was sitting

in the front row

lunged to strangle him. It’s too bad

I am not a homosexual

or a society columnist

for the St. Petersburg Post – then I wouldn’t have to

drag him out into the hallway.

Later that night, in the Mikhailovsky Garden

we drank vermouth.

Volchek, in a condescending mood,

yelled out to the unsuspecting passengers

occupying the upper decks of

leisure boats,

                     “suck me off”

alternating with the more pretentious,

in my opinion, “suck my dick”

which was suggested, incidentally,

by a delightful feminist. To tell the truth,

in its own way, there was some charm to this mess.

Now as to that which concerns poetry.

When the curtain—of drunkenness, indeed drunkenness—got torn apart

(which is to say, on the third day)

I decided that it’s never too late

to start over, if only one step at a time.

To begin, for example,

a career as DJ, a translator

from a language that no one knows, an agent

of literary real estate, a bouncer

at poetry readings, or, finally,

a radio host.

                  And why, in fact, not?

With this kind of reasoning I gained

the necessary calmness of the spirit

which allows me to unerringly put

the phrase about ruins drawn on wall paper

at the beginning of this poem

aligned to the left hand margin.

 -------

Crveni pomeraj, prevela sa ruskog Mirjana Petrović, Treći Trg,  2012.

DISJECTA MEMBRA

1.

Još nezatupljeno sečivo butina.

Disjecta membra

u originalu pripoveda o znanju, izdvojenom iz

naših čula minijaturnom membranom

božanskog daha, od kog se,

dodao bih, magli

ogledalo sa odrazom. Nadirući pejzaž

tone vrtoglavom brzinom

iza leđa i zatiljka

                                    ostaje da leži, smrvljen,

na autoputu.

Otvara mu se i treće oko.

Poput aporije o streli,

što isušuje u geometrijskoj progresiji mozak,

ni za korak nismo bliži

                                    pustinji orgazma.

Zasebno

ruke,

zasebno dlanovi ruku,

zasebno listovi i, naravno, vrat.

Kao uteha – jedina – ostaje to

da se sve jasnije nazire

razlika između uzvika i bestrasnog glagola,

koja bez dvoumljenja dovodi do

eksplozije sintaksičke mašine.

2.

Poljski jezik,

sa svojim prštavim suglasnicima,

koji kao da se hvataju za bodljikavu

žicu prozodije.

Ana, psiholog po

struci,

prepričava „Psiha”.

Lice Perkinsa sa perikom,

kada se okreće, i tako

to.

(U jednom trenutku

se seti

i pređe na engleski.)

„More se talasa jednom“, –

imam želju da izgovorim, pošto šetamo

kraj mora. I huči

poput školjke iz detinjstva,

sa urezanim datumom na tufnastom oklopu:

1939.

(Ono što je interesantno u vezi sa školjkom

je taj vrtlog,

koji izvlači prazninu duž zidova onoga,

što predstavlja tek bledo naličje

te sveukupne sile teže, koja čini da stvar

nastane,

spiralnim izvrtanjem vani.)

Alge, balvan.

Šetnja

koja ne obavezuje.

3.

Dražesne ruševine, naslikane na tapetama,

iza kojih se nazire

„Pad Bogova“, kako reče Arkadije,

neposredno pre nego što je kratko ošišan

bard iz prvog reda i pripadnik „prosvećenih konzervativaca“

                                    skočio

da ga guši. Šteta

što nisam homoseksualac

i što ne pišem kolumne svetske hronike

u St.-Petersburg Post-u,  – ne bih morao

da ga odvlačim u hodnik.

Uveče smo u Mihajlovskom vrtu pili vermut.

Snishodljivo raspoloženi Volček je

vikao opuštenim putnicima,

koji su se nalazili na gornjoj palubi

turističkih brodića,

                                    „puši“,

na trenutke birajući, po mom mišljenju,

mnogo pretencioznije „suck my dick“

koje mu je došapnula, između ostalog,

očaravajuća feministkinja. Pravo da kažem,

ta raskalašnost je bila šarmantna.

Sada što se tiče poezije.

Kada je koprena

pijanstva, razume se, pijanstva – spala,

(tj. posle tri dana),

došao sam do zaključka da nije kasno da počnem

makar i sa malim stvarima.

                                    Na primer, sa

karijerom di-džeja, ili kao prevodilac

sa  nepoznatog jezika, ili kao agent za

književne nekretnine, izbacivač

na pesničkim večerima, vidovnjak,

radiokomentator na kraju krajeva. Zašto

              i ne bih?

Razmišljajući na taj način, povratio sam

onaj neophodni duševni mir,

koji mi je i omogućio da

nepogrešivo smestim

rečenicu o crtežu na tapetama

na početak ove pesme,

izravnane  sa leve margine.