Stevan Tontić rođen je 1946. kod Sanskog Mosta, Bosna i Hercegovina. Završio studij filozofije sa sociologijom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 1993. do 2001. živeo je u egzilu u Nemačkoj. Pesnik, prozaist, esejist, prevodilac s nemačkog. Zbirke pesama: Nauka o duši i druge vesele priče (1970), Tajna prepiska (1976), Hulim i posvećujem (1977), Crna je mati nedjelja (1983), Prag (1986), Ring (1987), Sarajevski rukopis (1993 i 1998), Blagoslov izgnanstva (2001) , Sveto i prokleto (2009) i Svakodnevni smak svijeta (2013). Autor je romana Tvoje srce, zeko (1998) te antologija Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (1990) i Moderno srpsko pjesništvo (1991). Objavljena su mu Izabrana djela u 4 toma (2009). Dela su mu prevedena na više jezika, dobitnik je nacionalnih i međunarodnih nagrada: nagrade Bavarske akademije lepih umetnosti, nagrade grada Hajdelberga „Književnost u egzilu“.
SJAJ I MRAK
Nikad toliko sjaja u vazduhu,
nikad toliko žara u visinama
kao ovog ljeta.
Nikad takvo blistanje Tvorca
u svakoj biljčici, zvjerčici, stvarčici,
u mlazevima, u plodovima.
Svaka stvar darnuta svjetlošću
u bezumnu ljepotu roni,
prašina sa puta pije do beznani
majčino mlijeko nebesko.
Nikad takva sveta bistrina,
nikad ovakvo mirisno podne.
Nikad, nikad ovoliki mrak
natovaren na ljude.
Nikad ovolika planina mraka
na plemenu ovom, divljem i nježnom,
u sjaju konačnom, predsnježnom.
1992.
OČI
Ubijen sam,
raskomadan,
bijesnim psima bačen.
Pojeden sam,
jedino oči moje stoje
same u polju rose,
zagledane u stranu od koje se
ni u snu obrtale nisu.
Psi se u strahu povukoše,
ogledavši se u jamama zjenica mojih –
još u njima tinja
oganj neba preduboki.
Oči moje na straži,
oči moje na livadi cvjetnoj –
u livadu kaplju tek rođene zvijezde.
Нема коментара:
Постави коментар