Igor Isakovski, pisac, pesnik, prevodilac, rođen je 19.09.1970.
u Skoplju, Makedonija. Završio je studije Svetske i komparativne književnosti
na Univerzitetu Ćirila i Metodija u Skoplju, gde je sada na doktorskim
studijama. Magistrirao u Centru za Evropske studije (Rodovi i Kultura) u
Budimpešti. Osnivač je prvog makedonskog e-časopisa: Blesok – književnost i
druge umetnosti (http://blesok.mk). Radi kao glavni urednik u svojoj
izdavačkoj kući Blesok.
Objavio je knjige: Pisma (Писма), roman, 1991; Crno
sunce (Црно сонце), pesme, 1992; Eksplozije, trudna mesečina,
erupcije... (Експлозии, трудна месечина, ерупции...), priče, 1993; Vulkan –
Zemlja – (Вулкан – Земја –), pesme, 1995; – Nebo (– Небо), pesme,
1996; Blues govornica (Blues говорница), kratka proza, 2001; Peščani
sat (Песочен часовник), priče, 2002; Duboko u rupi (Длабоко
во дупката), pesme, 2004; Plivanje u prašini (Пливање во прашина),
roman, nagrada Prozni majstori, 2005, 2010; Blues govornica II (Blues
говорница II), Godišnja nagrada za najbolji dizajn štampane knjige,
2006; Stažirajući za sveca (Стажирајќи за светец), pesme, 2008, Noć
je najtamnija pre svitanja (Ноќта е најтемна пред разденување),
pesme, 2009, nagrada IV Beogradskog festivala poezije i knjige, 2010; Vulkan
– Zemlja – Nebo (Вулкан – Земја – Небо), pesme, 2010; Ljubavna (Љубовна),
pesme, 2011; Smrt ima kosu od morske trave (Смртта има коса од морска
трева), pesme, u pripremi, 2013.
i CD-ROMove: M@Pa, 2001. i Babylonia, 2004.
Preveo je više od pedeset knjiga (esejistike, poezije i proze).
Njegove pesme i priče objavljene su u dvadesetak zemalja.
Izbori iz poezije: I to je život (Crna Gora, 2007), Iz
bliskov in ognja ( Slovenija, 2011) i Madam Hyde, Mister Hyde (Holandija,
2012). Drugi izbori iz poezije: Sijanje smijeha, I & Tom Waits.
Druge prevedene knjige: – Sky, Sandglass. Knjiga priča Peščani
sat, (Hrvatska, 2012); knjiga izabranih i novih pesama Dlanovi puni srče
/ Дланки полни срча (Srbija, 2012).
Zastupljen
je u brojnim izborima i antologijama u Makedoniji i inostranstvu.
JA I TOM WAITS
evo, već nekoliko godina dolazi
ovamo, kao da on tu živi
(a ponekad mi se čini da je istina)
i priča o ženama i obojica gutamo
i pušimo, ponekad savije džoint
i onda su mu misli potpuno nevezane i brze.
„umoran sam od svih aplauza”, kaže, i znam
kako mu je, i ćutke priznajemo da je s njima
lakše, dolaze kao ravnoteža blues-u, kao
oblačno jutro. što je bolje od sunčanog jutra,
kada si mamuran. kada smo mamurni.
prolazi kroz moje rukopise, nikada
ništa ne kaže, liči na mene, prokleto kopile,
ali ne mogu ga najuriti, mnogo puta se našao ovde,
mnogo puta kada sam bio gotovo izgubljen, jako
izgubljen, i prokleto svestan svih gubitaka
koje sam doživeo, i svih gubitaka koji me čekaju
na ovom, na onom, i na svim svetovima što postoje.
„kopile, mrmlja ispod nosa, nikad te nema da se nečim pohvališ”,
i obojica sipamo nove,
dok ja otkucavam blues stopalom.
postaje teško kada nema piva, oči
otežaju, i nema se šta raditi
pa jedno drugom pokazujemo tetovaže.
noć je kurva koja je preskupa za nas.
i uvek je uzimamo.
ZNAM KAKVE SU MI OČI
Danilu Kišu
penjem se belim
betonskim stepenicama
hodam polako
takoreći nežno
kao da ih milujem
i znam
kakve su mi oči
ne treba mi ogledalo
ne treba mi odraz – znam
kako gledam
hodam nežno
takoreći nečujno
sa zenicama skupljenim
kao vrh olovke
crne i sitne
takoreći neprimetne
na vrhu jezika
koprcaju mi se
slike revolucija
ideje o slobodi
skice umiranja
znam kakve su mi oči
hitro spiram
sve pozdrave sa dlanova
beli se sapun crni
od mnogobrojnih dodira
rukovanja i dizanja čaše
ne gledam se u ogledalu
moje su oči noćas oči moga oca
i svih mojih predaka – šareno zelene
večito neprilagođene, rođene za svađu
rešio sam da se vratim kući, jer znam
kakve su mi oči – bolje u miru
sa sobom, nego u miru sa svetom.
15.06.2008. 01:48
evo, već nekoliko godina dolazi
ovamo, kao da on tu živi
(a ponekad mi se čini da je istina)
i priča o ženama i obojica gutamo
i pušimo, ponekad savije džoint
i onda su mu misli potpuno nevezane i brze.
„umoran sam od svih aplauza”, kaže, i znam
kako mu je, i ćutke priznajemo da je s njima
lakše, dolaze kao ravnoteža blues-u, kao
oblačno jutro. što je bolje od sunčanog jutra,
kada si mamuran. kada smo mamurni.
prolazi kroz moje rukopise, nikada
ništa ne kaže, liči na mene, prokleto kopile,
ali ne mogu ga najuriti, mnogo puta se našao ovde,
mnogo puta kada sam bio gotovo izgubljen, jako
izgubljen, i prokleto svestan svih gubitaka
koje sam doživeo, i svih gubitaka koji me čekaju
na ovom, na onom, i na svim svetovima što postoje.
„kopile, mrmlja ispod nosa, nikad te nema da se nečim pohvališ”,
i obojica sipamo nove,
dok ja otkucavam blues stopalom.
postaje teško kada nema piva, oči
otežaju, i nema se šta raditi
pa jedno drugom pokazujemo tetovaže.
noć je kurva koja je preskupa za nas.
i uvek je uzimamo.
ZNAM KAKVE SU MI OČI
Danilu Kišu
penjem se belim
betonskim stepenicama
hodam polako
takoreći nežno
kao da ih milujem
i znam
kakve su mi oči
ne treba mi ogledalo
ne treba mi odraz – znam
kako gledam
hodam nežno
takoreći nečujno
sa zenicama skupljenim
kao vrh olovke
crne i sitne
takoreći neprimetne
na vrhu jezika
koprcaju mi se
slike revolucija
ideje o slobodi
skice umiranja
znam kakve su mi oči
hitro spiram
sve pozdrave sa dlanova
beli se sapun crni
od mnogobrojnih dodira
rukovanja i dizanja čaše
ne gledam se u ogledalu
moje su oči noćas oči moga oca
i svih mojih predaka – šareno zelene
večito neprilagođene, rođene za svađu
rešio sam da se vratim kući, jer znam
kakve su mi oči – bolje u miru
sa sobom, nego u miru sa svetom.
15.06.2008. 01:48
Нема коментара:
Постави коментар